U sali ispunjenoj tugom, ali i zahvalnošću za sve što je ostavio iza sebe, okupili su se brojni prijatelji, kolege i saradnici kako bi mu odali poslednju počast.Voja Nedeljković otvorio je skup rečima punim poštovanja, obraćajući se porodici Popović, prijateljima i uglednim gostima, među kojima su bili i Miloš Vučević, Ivica Dačić, predstavnici United Medie i Grand produkcije, estradni umetnici i brojni poštovaoci Popovićevog lika i dela.
Među onima koji su se emotivno oprostili od Saše bila je i pevačica Ana Bekuta, čije su reči duboko ganule prisutne.Pesma koja će zauvek podsećati na Sašu Popovića"Dan ili dva pred Sašin odlazak čula sam jednu novu pesmu od Džibonija pod nazivom "Drvo". U njoj Džiboni zamišlja period između života i smrti kao drvo koje može postati dobro i loše oruđe. On moli Boga da od tog drveta nastane okvir za porodičnu sliku, veslo broda, šibica u mraku, daska pod nogama voljenih ljudi i odškrinuta vrata sobe. Uvek nam neka pesma ostane u glavi kada prolazimo kroz veliku tugu. Zato će me ova pesma zauvek podsećati na našeg Sašu" - rekla je Ana kroz suze.
Nastavila je sa dubokim poštovanjem govoreći o njegovoj mudrosti i staloženosti:"On je bio kao onaj stari orah u dvorištu, koji je video sve i izdržao svaku oluju. Bio je veslo koje je pomagalo ljudima da se dokopaju obala, ali pri tom potpuno nenametljiv i skroman. Bio je okvir za slike bez kojeg nismo mogli da zamislimo veselja, zabave, subotnje večeri. Stotinama mladih umetnika bio je okvir za najlepše slike njihovih karijera i beli štap svima onima koji su se u surovom svetu šoubiznisa osećali izgubljeno" - nastavila je Bekuta kroz suze.
Simbol plemenitosti i podrškeNjene reči su poseban odjek imale kada je govorila o njegovoj nesebičnosti i plemenitosti."Saša je, baš kao u toj pesmi o drvetu, želeo da bude bolji, iako je već bio previše dobar. Nikada nikome nije bio trn u oku, nikada batina u boku, niti je od njegovog drveta ikada napravljen stub srama. Bio je kofer pun sećanja, melodija i anegdota, a nikada mu nije trebalo mnogo da posegne unutar sebe i pronađe ono što nam svima treba. Bio je greda koja je na svojim leđima držala karijere stotina ljudi, ona velika, čvrsta i nepomična greda zbog koje sve odoleva vetru i vremenu.Na kraju, Bekuta je sa suzama u očima govorila o njegovoj borbi."Kao drvo je i umro. Borio se kroz tri godišnja doba, verovao kao i svi mi da će na kraju sve biti u redu. Ali niko ne može da prihvati da čovek ili drvo samo tako padnu i nestanu. Dragi naš Sale, bio si ruka za koju smo se svi mi pridržavali. Bio si hlad kad je bilo vruće, sklonište kada su bile oluje, bio si svetlost u tami, toplina u hladnim danima, dirka svake harmonike, krov svake kuće u kojoj si bio. Neka ti je večna slava. Hvala ti!" - rekla je Ana, a potom, sa knedlom u grlu, zapevala Džibonijevu pesmu "Drvo", dok su se u sali čuli jecaji prisutnih.
Među onima koji su jedva pronašli reči bila je i Marija Šerifović, koja se od Saše oprostila kroz suze i teške jecaje."Mnogo toga u životu nas dočeka nespremne, a ti si, Sale moj, baš iznenadio. Sve nas, pa čak i mene, po ko zna koji put. Nikada ovo nisam radila i ne znam kako se za ovakve stvari sprema, posebno kada iza mene stoji slika nekog mog" – započela je Marija, dok joj je glas podrhtavao od tuge.Njeno sećanje na Sašu vraćalo se decenijama unazad, od trenutaka kada ga je znala kao mamimog kolegu, pa do dana kada su postali bliski prijatelji."Od svih ljudi koji su danas ovde, ja sam te možda poznavala najkraće, ali poslednjih desetak godina toliko sam vremena provela uz tebe da mislim da si u mom životu od kada znam za sebe. Zapravo, jesi. Kada sam bila mala Marija, znala sam te kao deo Slatkog greha, kao Breninu desnu ruku, kao profesionalca. Godinama kasnije, kao svog kolegu, kao našeg direktora. A najponosnija sam jer sam dovoljno porasla da me nazivaš svojim prijateljem i da danas stojim ovde pred tvojom porodicom i tvojim najbližima" – rekla je kroz suze.
Marija je zatim govorila o Sašinoj neiscrpnoj energiji i posvećenosti poslu."Nikada nisam poznavala nekoga ko je toliko goreo, ko je sa tolikom strašću živeo ovaj naš posao. Verujem da svako u ovoj sali čeka da izađeš iz nekog ugla i da počneš da nas raspoređuješ po ovoj bini, da vičeš ko šta treba da kaže ili uradi. Iz svakog od nas si umeo da izvučeš najbolje, da nas nateraš da preskočimo taj prag navike i da tvoj žar usadiš u svakoga sa kim si radio. Ali, bolno je osvestiti da njega više nema" - govorila je Marija i nastavila: "Danas, kada te ovde nema, a svi smo zbog tebe došli, jasno nam je da ništa više neće biti isto, ne samo na estradi, već u duši, čiji si komad odneo pre pet dana. Znaš ti dobro da ćeš nedostajati svima nama – i Ani, i Đoletu, i Bosketu, i Viki, i Miliju, i Snežani, i Ceci, i tvojim dugogodišnjim saradnicima… ali najviše tvom Suletu, Aleksandri i Danijelu. Ali što se njih tiče, tu brige nemaš, jer vidi koliko nas je" – rekla je Marija sa suzama u očima.
Povezane vesti
Na kraju, želela mu je ono što je najviše voleo – sunčane dane i vetar u kosi."Kada se sve otpeva i kaže, a emocije budu na vrhuncu, usledilo bi ono tvoje: „Dalje, ide!“ A ti si, dobri moj, otišao prerano. Tamo gde si sada, želim ti lepo i udobno mesto, jer si zaslužio. Sunčane dane, kako bi spustio krov na kabrioletu i uživao u vožnji. I da, počni da spremaš neki novi format gore, da sve bude spremno kada mi nekada stignemo. Neka te anđeli čuvaju i volim te" – rekla je Marija i u suzama napustila binu.