Zamislite da putujete avionom sa voljenom osobom, a onda se, u deliću sekunde, nađete sami usred nepristupačne džungle, bez hrane, vode i nade da ćete preživeti.Upravo to se dogodilo Juliane Koepcke, tada sedamnaestogodišnjoj devojci koja je 1971. godine preživela katastrofu koja je odnela živote 91 osobe. Njena priča o borbi za opstanak i nevjerovatnoj snazi ljudskog duha ostavlja bez daha.

Foto: Youtube printscreen/The Viceregal Archive
"Imala sam 17 godina, kada sam putovala avionom sa majkom. Leteli smo iz Lime do Pukalpe, ka malenom mestu u peruanskoj Amazoniji gde je moj otac radio kao zoolog. Avion je pun – deca, porodice, turista. Sve izgleda uobičajeno, dok nije odjednom krenulo nevreme. Kiša udara o prozore, turbulencije nas bacaju levo-desno. Odjednom, avion naglo počinje da se trese. Ljudi vrište. Pogledam majku, koja me je držala za ruku i izgovarala moje ime. Onda, odjednom ništa.Sećam se samo zvuka lomljenja. Kao da je avion eksplodirao. Sledeće što znam je da padam. Sedim u svom sedištu, vezana sam pojasom, i vrtim se kroz vazduh. Pad traje večnost".
Buđenje u džungli
"Otvaram oči. Kiša lije po meni. Ležim na zemlji, okružena lišćem i granama. Moje telo boli, ali mogu da se pomerim. Pogledam oko sebe – nema nikoga. Samo olupina aviona razbacana svuda unaokolo. Zovem majku. Nema odgovora.Imam samo laganu letnju haljinu i jednu sandalu. Naočare su mi nestale u padu. Ali se sećam očevih reči – „Ako se ikad izgubiš u džungli, prati vodu.” Ugledam mali potok i krenem nizvodno".Preporučene vesti
Borba za preživljavanje
Kako je i sam istakla, svakim danom je vodila borbu za život."Dani prolaze. Nemam hranu. Pijem vodu iz potoka i jedem sirove voćke koje pronalazim. Noći su pakao – kiša, hladnoća, insekti koji me grizu po celom telu. Rane mi se inficiraju. Osećam vrtoglavicu, ali moram dalje. Jednog dana ugledam olupinu aviona. Nema preživelih. Pronalazim malo bombona i uzimam ih – to mi je jedina hrana. Nakon 11 dana lutanja, ugledala sam ribare. Ljudi su me gledaju u šokirani. Bila sam prljava, bosa, izgrebana, izgladnela. Kada sam im rekla, da sam preživela pad aviona, nisu mogli da poveruju. Odveli su me do sela, gde su mi ukazali pomoć" - seča se Julia, koja ni dan dans te slike ne može da izbriše, ali je zahvalna što je živa.Koji bi bio vaš prvi instinkt za preživljavanje?